Shit happens – Kradljivci Bicikla 6b (Topol, Biokovo)

Pokušali popet: Davor Mrsić i Ivan Lovrinović

Izvještaj o nesreći – Biokovo – Kradljivci bicikla

Piše: Davor Mrsić

Ovaj tekst zamišljen je kao izvještaj penjačke nesreće koja se dogodila na Biokovu 19.2.2022 prilikom penjanja smjera Kradljivci bicikla. Izvještaj je koncipiran kao viđenje nesreće iz perspektive unesrećenog i perspektive partnera.

Namjera nam je analizirati nesreću, stvoriti sliku o događajima koji su prethodili nesreći te ukazati na potrebu o educiranju, poznavanju penjačke opreme i spašavanju u slučaju penjačkih nesreća.

Međutim, u vremenu sadašnjem, kada čovjek moga vijeka polako počinje podvlačiti prve crte, a zagledanja preko ramena u vlastitu prošlost bivaju sve češća, kao zla kob sustigla me spoznaja da i od najgoreg gore postoji! Strah je to koji nagriza i izjeda svog domaćina, stalno. Strah za drugog, ne za sebe.”

Dio je to teksta pod naslovom “O strahu” velikog hrvatskog alpinista Ede Retelja

Riječi su to koje su mi se duboko urezale u memoriju još pri prvom čitanju.

Nije nam to bio ni najteži ni najopasniji smjer koji smo penjali zajedno, ali sigurno će nam ostati u sjećanju zauvijek.

Kao i prije svakog vikenda, dopisujemo se i usklađujemo rasporede ne bi li složili nekakvu kombinaciju da na pola dana pobjegnemo u planinu. Pa se po tome ni ovaj vikend nije razlikovao od ostalih.

Šaljem Ivanu neke skice, prijedloge, smjerove, raspitujem se o smjeru kod prijatelja koji su smjer već penjali i odluka pada, penjemo smjer “Kradljivci bicikla” na Biokovu. Dobro znam Pezzolatov stil, volim njegove smjerove, pa ništa manje ne očekujem ni od ovog. Najviše razmišljam o dijelu prve dužine gdje na skici prije prvog sidrišta piše “PAZITE BLOKOVE!”

S tim na umu penjemo prvu dužinu, Ivan u vodstvu, ja nakon njega i vrlo brzo prva dužina je gotova. Opasni blokovi su iza nas i zapravo prolaz preko njih nije toliko zahtjevan uz malo opreza.

Naredne dužine se nižu vrlo brzo jer smo već dobro uhodana naveza. Ja vodim detaljnu dužinu i ljutim se na sebe jer sam zbog trenja i par krivih pokreta u detalju morao sjesti u pojas, malo mi je falilo da je prođem slobodno iz prve.

Nakon detaljne slijedi nekoliko lakših dužina i već nas vidim kako na vrhu dajemo “besu” jedan drugom.

Veselila me i činjenica što Ivan još nije bio na Topolu, a volim vidjeti oduševljenje na ljudima kada prvi put vide Topića staje, skriveni Biokovski biser.

Ivan vodi petu dužinu i nakon toga opet dolazi red na mene. Smjer ide po nekakvoj rampi u lijevo, nožišta su dobra, a hvatišta naslagane ploče po kojima vidim da treba biti oprezan. Moje provjeravanje hvatišta ide toliko daleko da na milijun puta ispenjanim smjerovima sportskih penjališta u Brelima, na Marjanu, Omišu i šire, prije opterećivanja provjeravam “šuška” li i da li je  sigurno. Ali ovaj put to očito nije bilo dovoljno. Ukapčam prva dva spita od sidrišta, držim se jednog velikog bloka i gledam kuda dalje. Gledajući kuda dalje krenuti, na tom sam mjestu stajao već neko vrijeme tako da je Ivan stigao napraviti i par fotografija. Vjerojatno pri kretanju dalje blok opterećujem pod drugim kutem i on se odlama.

Tu nastaje rupa u sjećanju. Jedan trenutak vidim krv koja kapa na policu ispod mene i iduće što znam je da se nalazim na sidrištu.

Pokušavam shvatiti situaciju, znam kako se zove smjer, ali ne znam kako smo tu došli. Gdje smo parkirali aute, kuda smo pristupili do smjera. Sve mi je potpuno strano. Iako je meni izgledalo kao da je trajalo 10ak minuta, Ivan kaže da se sat vremena nisam mogao prisjetiti detalja o tom danu.

Govorim Ivanu kako želim sam kontaktirati ženu i obitelj, jer mislim da će im biti lakše kada čuju moj glas. Govorim im da ne brinu, da sam dobro, iako sam svjestan pod kolikim su stresom i da to moje “ne brini” ne može previše utjecati na to. Ipak se trudim zvučati što bolje i prisebnije.

Naredni sati prolaze u koordinaciji spašavanja. Vrlo brzo dobivamo informacije o vremenu dolaska helikoptera, a nedugo zatim vidimo i prvu grupu makarskih spašavatelja ispod nas na putu prema Topolu. Akcija spašavanja je prošla bez greške. Tako kompleksnu akciju mogu izvesti samo pripadnici HGSS-a u suradnji s posadom helikoptera HRZ-a koji me uvijek iznova iznenade svojim letačkim sposobnostima.

Prijateljska lica iz HGSS-a Makarske, Splita i Omiša koja sam vidio nakon sati provedenih na toj skučenoj polici značila su mi neopisivo mnogo. Doživotno sam im zahvalan na svemu.

Ovom prilikom želim staviti naglasak i na izbor penjačkog partnera. U svakom trenutku moramo biti svjesni da je to osoba kojoj povjeravamo svoj život. To ne smije biti netko koga smo upoznali za vikend i odlučili penjati skupa jer nemamo s kim, a penje nam se.

Uz Ivanovu prisebnost, znanje i relativno blage ozljede ova situacija je završila na najbolji mogući način s obzirom na situaciju.

Piše: Ivan Lovrinović

…penjem 5. dužinu smjera u kojoj je naznačeno nekoliko labilnih blokova, ali koji se mogu zaobići. Prelijepa priječnica u desno s nekoliko zanimljivih pokreta i brzo sam na sidrištu. Nedugo nakon dolazi Davor do mene na sidrište, preuzima opremu, pogledavamo skicu, vidimo da su nam ostale lakše dužine. Komentiramo zašto smjer nije češće penjan s obzirom na prelijepo gibanje u smjeru. Je li ga penjači izbjegavaju zbog labilnih blokova gdje je potreban dodatan oprez ili ga ljudi izbjegavaju zbog dužine pristupa? S obzirom na mentalitet naših ljudi zaključujemo da je definitivno u pristupu problem.

Peta i šesta dužina su zapravo dvije kose priječnice koje izbjegavaju prevjesni dio stijene i sidrište između njih je jedino sidrište koje nije pogodno za abseil, jer se nalazi dosta izvan smjera i iznad 80 metarskog prevjesa. Davor oprezno ulazi u šestu dužinu, provjerava hvatišta i ukapča prvi spit, a na drugi postavlja produženi komplet kako bi smanjio trenje. Provjerava naizgled labilan blok, pokušava ga opteretiti ne bi li ga pomjerio, kucka ga… sve se čini uredno. Hvata se za taj blok, jer ne može ići dalje bez dodira s tim blokom. Zaustavlja se na desetak sekundi, pogledava liniju smjera i dok Davor gleda i slaže sekvencu idućih pokreta, napravio sam par fotografija u priječnici. Javlja mi kako kreće dalje. Prelazi preko bloka na njegovu lijevu stranu kada se začuo pucanj. Blok se odlomio, Davor pada u priječnici koja ga zanosi prema zadnjem spitu, uspijevam zadržati pad, ali na žalost i kameni blok prati Davorov pad i pogađa ga u glavu. Od siline udarca je momentalno ostao bez svijesti, a ubrzo se stvorila lokva krvi ispod njega, vičem Davore, ali nema odgovora. Ostaje takav visjeti u konopu u prevjesu…

Tih 15tak sekundi nakon nesreće je vjerojatno nešto što će mi ostati urezano do kraja života. Nevjerojatno je koliki tok misli prođe kroz glavu u tako kratkom vremenu, provrtiš cijeli život, razmisliš o svim mogućim scenarijima, sjetiš se svih lijepih penjačkih trenutaka koje ste prošli… Pitaš se kako to da se baš njemu dogodilo, najopreznijem penjaču kojeg poznajem? Dobio sam osjećaj da je svijet stao dok su mi prolazile sve te misli u glavi i dok sam vrtio u glavi što napraviti dalje… Na sreću, taj osjećaj zbunjenosti i nemoćnosti mi je kratko trajao. Blokiram spravicu, pokušavam ostvariti komunikaciju s Davorom, ali i dalje nema odgovora. Zovem 112…

Iako mi se činila da je prošla vječnost, u realnosti je to bilo 10-15 sekundi, Davor se počinje buditi iz nesvijesti i uspijeva se uspraviti u konopu. Polako ga spuštam par metara do stijene kako bi se mogao naslonit. Hvata se jednom rukom za stijenu i u njemu vidim nekakav nalet adrenalina, te mu govorim da proba napraviti par pokreta do sidrišta i uvjeravam ga da su lagani pokreti, te ih je on i napravio lagano, savršeno precizno, hvatam ga za pojas i povlačim na policu. Pokušavam ustanoviti ozljede dok Davor u stanju zbunjenosti na sidrištu pokušava shvatiti što se dogodilo.

Komuniciram s 112 i HGSS-om, koji odmah pokreću akciju, i već nakon pola sata vidimo crvene oznake koje se kreću prema vrhu Topola.

Idućih sat i nešto je prošlo u ponavljanju iste priče, objašnjavam Davoru kako je zub slomio i gdje se nalazimo. S vremenom se razmak između objašnjavanja polako produžavao i on je polako dolazio sebi. Zove nas Ana Mažar da nas oraspoloži, malo nasmije i pita kakva je situacija? Odgovaram da je ok, jedan je malo udaren u glavu, a u tom trenutku Davor dobacuje „A drugog je kamen pogodio“ i razvlači osmjeh zadovoljstva dosjetkom. Od tog trenutka sam znao da je došao sebi, te je čekanje do dolaska pripadnika HGSS-a puno brže prošlo.

Akcija spašavanja je protekla relativno glatko, te ovim putem želim još jednom zahvaliti svim ljudima koji su sudjelovali u akciji i bili nam podrška, a posebno pripadnicima HGSS stanice Makarska i Split, te pilotima i posadi HRZ-a.

Ne preostaje nam ništa drugo nego se oporaviti i dovršiti smjer.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s